Piše: Amra Fazlić
”Zbog umjetne inteligencije smanjivat će se plate, a milioni radnih mjesta će nestati.”, piše Damir Rukavina za T-portal
Predstavljanje AI chatbota ChatGPT u novembru 2022. godine je izazvalo veliko uzbuđenje u svijetu tehnologije. Tih dana, na raznim portalima, mogle su se pročitati izjave kako će korištenje umjetne inteligencije zamijeniti ljudski rad.
Ipak, nakon nekoliko mjeseci korištenja, pokazalo se da su inicijalni dojmovi bili previše entuzijastični budući da, kada se uđe u dubinu, postaje očito da ChatGPT-u nedostaje sposobnost istinskog razumijevanja problema.
Međutim, područje na kojim se ChatGPT pokazao veoma uspješnim je pisanje školskih zadataka. To nije ništa novo. I ranije su učenici i učenice koristili razne web stranice za pomoć pri pisanju lektira, domaćih zadaća i sličnih radova (dovoljno sam stara da se sjećam web stranice lektirice). Korištenje takvih pomagala u školama se ne smatra prepisivanjem. Malo izmjene, malo ”svojim riječima”… Zašto izmišljati ”toplu vodu” kada postoji lakši način?
Zašto se truditi pisati eseje i seminarske radove kada možeš koristiti pomoć umjetne inteligencije, na isti način na koji matematika koristi kalkulator ili gramatika spell-check? Uostalom, zar nismo već pojavom pisma na isti način učinili vještinu pamćenja nepotrebnom, a u isto vrijeme učinili vijek pamćenja dužim od života jednog čovjeka.
Danas je većina kolektivnog ljudskog znanja na dohvat ruke svima, svuda i uvijek, kroz pristup Internetu putem mobilnih telefona. Ali moramo se zapitati šta propuštamo?
Riječ je nevjerovatna stvar. Putem riječi ljudska bića razumijevaju sebe i svoju okolinu.
Provjera znanja putem pisanja eseja i školskih radova omogućava učitelju/ici da prouči dubinu znanja učenika i učenica bolje nego kroz puku provjeru memorisanog, koje je nekada bilo na cijeni; dok učeniku ili učenici daje priliku da ideje koje su predmet pručavanja detaljno protabiri, sagleda problem sa svih strana i formira svoje mišljenje. To znači da je učenik ili učenica uključen/a u otkrivanje znanja.
Ukoliko se taj proces svede na prepričavanje ili editovanje unaprijed napisanih tekstova, preuzetih od kolega ili ChatGPT-a, ne samo da osnovni zadatak razvijanja kreativnosti, produktivnosti i samostalnog rješavanja problema biva neispunjen nego se gubi i vlastiti glas učenika i učenica i raznolikost ideja. Proces editovanja tuđih radova bliži je procesu čitanja nego procesu pisanja. I dok je proces čitanja neovjerovatno važan jer omogućava da ljudi dijele misli i iskustva prevazilazeći ograničenja kao što su prostor i vrijeme, u tom procesu je čitalac pasivan.
S druge strane, proces pisanja zahtijeva djelovanje i jedinstven je za svakog čovjeka. Jezik nam omogućava da razumijemo sebe i formiramo misli u riječi, a pisanje nam omogućava da kroz analizu i razmišljanje strukturiramo svoje vlastite misli. To je nešto što se učenicima i učenicama može činiti kao mala cijena za sat vremena više koje će provesti u igri ili zabavi i zato je današnji izazov učitelja/ica kako usaditi strast za učenjem. To je teško pogotovo u današnjem sistemu koji daje veći prioritet ocjenama nego znanju.
Puno toga se promijenilo. Kad sam ja bila mlada, nadobudna instruktorica, bila sam spremna da služim toj strasti; da posvetim vrijeme i strpljenje da podijelim vještinu, ali želja je morala doći od drugoga. Danas je drugačije. Sada se gotovo svaka vještina prodaje besplatno na Internetu, a učitelji/ce moraju objasniti učeniku i učenici zašto se isplati nešto učiti i znati; osladiti dužinu procesa i ulaganje truda, a ne rezultat.
Ali nakon što prođe ‘đačko doba’ i smire se turbulencije koje ono donosi, kada čovjek napokon sjedne sam sa sobom i pozabavi se egzistencijalnim pitanjima: ko sam, šta sam, šta mi je važno, u šta vjerujem i za šta živim, oruđe koje će ukrotiti misli i pomoći našem umu da posveti svakom od tih pitanja dovoljno vremena dok ne sazri u odgovor je upravo pisana riječ. Tada osnove koje su nam date kroz čitanje i pisanje radova dolaze do izražaja, da ne krenemo sami iz početka.
